Mon, 14 Mar 2016 13:01:00 +0000

Hvala, kišo

Melodija kišnog orkestra

svira svoj prvi stavak

Trešnjini cvjetovi plešu

ples tuge u svojim

rozo-bijelim haljinama

Djevojka kroz prozor

traži inspiraciju

Bijelo platno čeka

njezin meki kist da

zasvira melodiju

mašte

Grom zapjeva zadnji

stih i djevojka procvjeta

kao ruža u snijegu

I platno postade

djelo divljenja.

Hvala kišo!

Petra Sporiš 7.b

Moja prijateljica

Moja najbolja prijateljica zove se Tia. Ima 12 godina i ide sa mnom u razred. Sjedimo zajedno.Ima smeđe oči i dugu smeđu kosu. Imamo isti ukus pa nam je zato puno toga zajedničkog. Visoka je i mršava. Ona je sjajna prijateljica i meni jedna od najbitnijih osoba u životu. Njoj mogu reći sve tajne i znam da ih nikome neće reći. Uvijek pred njom mogu reći sve što mislim, a da se ne naljuti. Posebna je po mnogim stvarima. Pomaže mi u svemu i uvijek je uz mene. Ona mi je podrška, potpora, rame za plakanje i osoba koja je uvijek tu kada je trebam bez obzira što se dogodilo. Sve dijelimo zajedno, i sreću i bol i i radost i tugu. Zajedno se smijemo i zajedno plačemo. Kroz sve prolazimo zajedno i drago mi je što je imam i što sam je upoznala. Nikada je ne bih mijenjala ni za što jer takva se prijateljica danas ne može svugdje naći. Ona je uistinu prava prijateljica i uvijek ću joj biti zahvalna na svemu. Poznajemo se tek 8 mjeseci, a već mi je toliko prirasla srcu da danas ne mogu zamisliti život bez nje. Prijatelji dolaze i odlaze, ali pravi prijatelji, kao što je ona ostaju zauvijek. Ona me može nasmijati kada sam u nevolji i utješiti me kada sam žalosna. Kada mi se nešto dogodi, prvo kažem njoj jer znam da mi je utjeha u svemu. Njezini problemi su i moji i kada je ona tužna i ja sam. Stalno se družimo i nikada se još nismo posvađale. Ponekad mi je žao što mi Tia nije sestra jer bih stvarno željela jednu takvu pametnu, lijepu, uspješnu i dobru sestru. Volim je takvu kakva je i poručujem da se nikada ne mijenja ni zbog ikoga .Posebna je po tome kakva je i ima osobine koje se danas rijetko nađu. Nikada mi ne bi lagala ili me ogovarala iza leđa i zato je jako cijenim i poštujem. Savršena je.

Antea Marinov 6.b

VRAČU ŠTO MI JE ČINITI?

Izgubio sam vid! Vraču što mi je činiti?

Reci mi što čuješ?

Čujem drhtavi trzaj lista na usnuloj grani,

kotrljanje kamenčića s kojim se vjetar došatpava.

Čujem protezanje hrastova korijena dok s naporom

odolijeva Znatiželji krtice,

šum dogorjelog plamička u zahrđalom fenjeru.

Čujem lepet krila galeba što se divi sinjem moru

i krik boli ranjenog nečijeg tijela.

Izgubio sam sluh! Vraču što mi je činiti?

Reci mi što vidiš?

Vidim raskošnu ljepotu pšeničnog blaga u polju,

odsjaj zore sakrivene u lipovim krošnjama.

Vidim bosonogog pastira u iznošenoj nošnji,

pčelinje nožice obuvene u cvjetni prah.

Vidim nedorečenu sreću na licu ratnika

i drhtave ruke dok grle novorođenče.

Izgubio sam govor! Vraču što mi je činiti?

Reci mi što osjećaš?

Osjećam nemoć jer mi naviru najskrivenije misli,

olakšanje jer ne moram izgovarati neuvjerljive laži.

Osjećam strah da više neću moći nikoga tješiti,

slobodu gdje djela govore više od riječi.

Osjećam ljutnju radi nastupajuće sablasne tišine

i konačan povratak svom tijelu

kad razum ušuti, a srce zbori.

Izgubio sam osjećaje! Vraču što mi je činiti?

Upoznaj sebe!

I s ponovnom rođenjem

nauči disati, gledati, slušati da

bi znao govoriti i dijeliti.

I zapamti:

„NIJEDAN ČOVJEK NIJE OTOK

SASVIM SAM ZA SEBE!“

Vedran Šimunaj 7.a

--------------

ČOVJEK MOŽE BITI UNIŠTEN, ALI NE I PORAŽEN

Zamisli: Sjediš u sobi, raspadaš se na tisuću komadića. Nema nikoga da te utješi,zagrli.Sam si, bespomoćan, tužan.Ništa te u ovom trenutku ne može nasmijati. Završio si fakultet,daleko od svoje obitelji. Zarađuješ ˝masnu lovu ˝ i svakog dana se vraćaš u prazan stan koji odjekuje tišinom. Noćas se sve slomilo u tebi i shvatio si da bez obzira na luksuz s kojim živiš, ti ne živiš. U tebi je sve umrlo onoga trenutka kada si otišao od svoje obitelji u državu u kojoj nikada nisi bio. Tvoja ljubav je tamo ostala. Nesuđena ljubav. Nisi imao snage tražiti novu, nego si radije ostao zarobljen u svojim mislima pateći za svojom dragom koja nikada neće biti tvoja, ali noćas, iako sam, iako nema tko da te uvjeri da je život lijep nešto ti daje nemoguću snagu. Ustaješ, Brišeš svoje suze, tražiš kofer, spremaš svoje stvari u njega i odlaziš spavati. Odlučio si. Sutra ideš dati otkaz, a potom na prvi avion za Hrvatsku. Još sutra bit ćeš sa svojom obitelji, a prije nego ih vidiš, otići ćeš njoj. Zagrlit ćeš ju. Srušit ćeš svoj muški ponos i otvoriti svoje srce jer život je samo jedan. Ako to ne učiniš sada nećeš nikada.

Primjer života koji mnogi od nas žive, uništimo sami sebe misleći da je tako bolje, mislimo da će jutro samo od sebe svanuti najljepše do sada, mislimo da će se stvari same poslužiti… Ali jedno je bitno, koliko god bili slomljeni nikada ne smijemo biti poraženi, naročito ne od samoga sebe. Sjetimo se starca iz djela Starac i more, njega ništa nije moglo poraziti, ništa nije bilo toliko jače od njega da mu da razlog da odustane.

To je moć nad životom, znati živjeti ga.

Jelena Baković, 8.a

-------------------------

Otkriće