Hvala, kišo
Melodija kišnog orkestra
svira svoj prvi stavak
Trešnjini cvjetovi plešu
ples tuge u svojim
rozo-bijelim haljinama
Djevojka kroz prozor
traži inspiraciju
Bijelo platno čeka
njezin meki kist da
zasvira melodiju
mašte
Grom zapjeva zadnji
stih i djevojka procvjeta
kao ruža u snijegu
I platno postade
djelo divljenja.
Hvala kišo!
Petra Sporiš 7.b
Moja prijateljica
Moja najbolja prijateljica zove se Tia. Ima 12 godina i ide sa mnom u razred. Sjedimo zajedno.Ima smeđe oči i dugu smeđu kosu. Imamo isti ukus pa nam je zato puno toga zajedničkog. Visoka je i mršava. Ona je sjajna prijateljica i meni jedna od najbitnijih osoba u životu. Njoj mogu reći sve tajne i znam da ih nikome neće reći. Uvijek pred njom mogu reći sve što mislim, a da se ne naljuti. Posebna je po mnogim stvarima. Pomaže mi u svemu i uvijek je uz mene. Ona mi je podrška, potpora, rame za plakanje i osoba koja je uvijek tu kada je trebam bez obzira što se dogodilo. Sve dijelimo zajedno, i sreću i bol i i radost i tugu. Zajedno se smijemo i zajedno plačemo. Kroz sve prolazimo zajedno i drago mi je što je imam i što sam je upoznala. Nikada je ne bih mijenjala ni za što jer takva se prijateljica danas ne može svugdje naći. Ona je uistinu prava prijateljica i uvijek ću joj biti zahvalna na svemu. Poznajemo se tek 8 mjeseci, a već mi je toliko prirasla srcu da danas ne mogu zamisliti život bez nje. Prijatelji dolaze i odlaze, ali pravi prijatelji, kao što je ona ostaju zauvijek. Ona me može nasmijati kada sam u nevolji i utješiti me kada sam žalosna. Kada mi se nešto dogodi, prvo kažem njoj jer znam da mi je utjeha u svemu. Njezini problemi su i moji i kada je ona tužna i ja sam. Stalno se družimo i nikada se još nismo posvađale. Ponekad mi je žao što mi Tia nije sestra jer bih stvarno željela jednu takvu pametnu, lijepu, uspješnu i dobru sestru. Volim je takvu kakva je i poručujem da se nikada ne mijenja ni zbog ikoga .Posebna je po tome kakva je i ima osobine koje se danas rijetko nađu. Nikada mi ne bi lagala ili me ogovarala iza leđa i zato je jako cijenim i poštujem. Savršena je.
Antea Marinov 6.b
VRAČU ŠTO MI JE ČINITI?
Izgubio sam vid! Vraču što mi je činiti?
Reci mi što čuješ?
Čujem drhtavi trzaj lista na usnuloj grani,
kotrljanje kamenčića s kojim se vjetar došatpava.
Čujem protezanje hrastova korijena dok s naporom
odolijeva Znatiželji krtice,
šum dogorjelog plamička u zahrđalom fenjeru.
Čujem lepet krila galeba što se divi sinjem moru
i krik boli ranjenog nečijeg tijela.
Izgubio sam sluh! Vraču što mi je činiti?
Reci mi što vidiš?
Vidim raskošnu ljepotu pšeničnog blaga u polju,
odsjaj zore sakrivene u lipovim krošnjama.
Vidim bosonogog pastira u iznošenoj nošnji,
pčelinje nožice obuvene u cvjetni prah.
Vidim nedorečenu sreću na licu ratnika
i drhtave ruke dok grle novorođenče.
Izgubio sam govor! Vraču što mi je činiti?
Reci mi što osjećaš?
Osjećam nemoć jer mi naviru najskrivenije misli,
olakšanje jer ne moram izgovarati neuvjerljive laži.
Osjećam strah da više neću moći nikoga tješiti,
slobodu gdje djela govore više od riječi.
Osjećam ljutnju radi nastupajuće sablasne tišine
i konačan povratak svom tijelu
kad razum ušuti, a srce zbori.
Izgubio sam osjećaje! Vraču što mi je činiti?
Upoznaj sebe!
I s ponovnom rođenjem
nauči disati, gledati, slušati da
bi znao govoriti i dijeliti.
I zapamti:
„NIJEDAN ČOVJEK NIJE OTOK
SASVIM SAM ZA SEBE!“
Vedran Šimunaj 7.a
--------------
ČOVJEK MOŽE BITI UNIŠTEN, ALI NE I PORAŽEN
Zamisli: Sjediš u sobi, raspadaš se na tisuću komadića. Nema nikoga da te utješi,zagrli.Sam si, bespomoćan, tužan.Ništa te u ovom trenutku ne može nasmijati. Završio si fakultet,daleko od svoje obitelji. Zarađuješ ˝masnu lovu ˝ i svakog dana se vraćaš u prazan stan koji odjekuje tišinom. Noćas se sve slomilo u tebi i shvatio si da bez obzira na luksuz s kojim živiš, ti ne živiš. U tebi je sve umrlo onoga trenutka kada si otišao od svoje obitelji u državu u kojoj nikada nisi bio. Tvoja ljubav je tamo ostala. Nesuđena ljubav. Nisi imao snage tražiti novu, nego si radije ostao zarobljen u svojim mislima pateći za svojom dragom koja nikada neće biti tvoja, ali noćas, iako sam, iako nema tko da te uvjeri da je život lijep nešto ti daje nemoguću snagu. Ustaješ, Brišeš svoje suze, tražiš kofer, spremaš svoje stvari u njega i odlaziš spavati. Odlučio si. Sutra ideš dati otkaz, a potom na prvi avion za Hrvatsku. Još sutra bit ćeš sa svojom obitelji, a prije nego ih vidiš, otići ćeš njoj. Zagrlit ćeš ju. Srušit ćeš svoj muški ponos i otvoriti svoje srce jer život je samo jedan. Ako to ne učiniš sada nećeš nikada.
Primjer života koji mnogi od nas žive, uništimo sami sebe misleći da je tako bolje, mislimo da će jutro samo od sebe svanuti najljepše do sada, mislimo da će se stvari same poslužiti… Ali jedno je bitno, koliko god bili slomljeni nikada ne smijemo biti poraženi, naročito ne od samoga sebe. Sjetimo se starca iz djela Starac i more, njega ništa nije moglo poraziti, ništa nije bilo toliko jače od njega da mu da razlog da odustane.
To je moć nad životom, znati živjeti ga.
Jelena Baković, 8.a
-------------------------
Otkriće
---------------------
Mašta (predložen za Lidrano)
Čula sam tihi jecaj i blagu riječ utjehe,
Vidjela sam more kako se muči da zoru probudi,
Osjetila sam drhtaj krošnje dok u miluje tišina,
Spoznala sam tugu planina dok ih je led osvajao,
Prepoznala sam korake ranjenog jelena,
naučila sam posipati latice strpljenja,
oslobodila sam znatiželju iz labirinta,
Progovorila sam o zaboravljenim putnicima,
okrenula se i duboko udahnula komadić neba,
Proširila mrlju na dječjem licu pozivajući
sve da joj se naklone,
Otisnula sam se na trošnoj splavi,
Prema nečujnoj noći,
probudila začuđene svatove,
potražila nemir u zakašnjeloj tajni,
I obećala samoj sebi,
Da neću biti niti oblak ni more,
Ni kap rose, niti bol ili tajna
koja nemire nose,neću biti niti glasnik ni
Putnik niti strah.
Bit ću ono što jesam,
samo nepromjenjiva Ja
Diana Šimunaj, 6.a
----------
San jedne djevojčice
Tražila sam te u melodijama crkvenih zvona
Šaputala sam Ti pored snježnih klavirskih tipki
Lovila sam te u pustolovini riječnih gusara
Uspavljivala sam te na baršunastim krilima pećinskih šišmiša
Igrala sam se lovice u plodnim, prozračnim vinogradima
Dijelila sam s Tobom maštanja nad napuklim kamenjem
Opraštala sam se s Tobom dok smo pleli maslačkov vjenčić
Smijala sam se s Tobom dok si mi poklanjao medaljon od riječnog blata
Gledala sam te dok bešumno odlaziš poput tužnog harlekina
I ostala sam samo prevarena djevojčica
I ostala je samo glasna praznina
I ostala mi je samo sjena oduzetog sunca
i nedorečen san jedne djevojčice.
Diana Šimunaj, 6a
---------------------------
Galeb u meni
Tonija Češković, 8.a
-----------
Ovaj mjesec smo za lektiru imali knjigu po imenu "Galeb Jonahan Livingston" pa nam je učiteljica zadala da napišemo sastavak na temelju te knjige. Kada sam počeo razmišljati o tome što ću napisati, morao sam se sjetiti nečeg što me pokrene. Nešto što budi zanimanje i potiče me na danji rad. To su kompjuteri. Obožavam kompjutere i kad god krenem raditi najednom osjećam sreću i ispunjenje u sebi. Probudi se taj „galeb“ u meni . Nedavno sam počeo s programiranjem i to me ispunilo kao ništa do sada. Imao sam osjećaj da mogu nešto izgraditi. Otvorio sam digitalni udžbenik i nastojao što više naučiti. Nikada prije ništa me nije toliko povuklo za sobom. Imao sam želju naučiti, proširiti i produbiti svoje znanje i ispitati svoje granice znanja u programiranju. Ubrzo sam se počeo koristiti svojim programima. Nisu bili savršeni ni praktični, ali bio sam ponosan na svoju kreaciju. Nastavljam s radom, a galeb u meni sve više širi krila i imam osjećaj da ću uskoro i poletjeti.
Hrvoje Horvat, 8.a
Često govorimo za drugu osobu s kojom se družimo da nam je slična iako zapravo nije. Volimo misliti da nam je osoba slična ako voli isti film kao i mi ili istu vrstu glazbe. Galeb Jonathan je toliko razuman i dobar da je probao živjeti kao ostali i dozvolio im da mu kažu što je za njega dobro. Svi ti koji mu govore kakav treba biti, zapravo su dvolični i nepravedni. Biti dvoličan nešto je najgore. Za razliku od drugih Jonathan je znao što voli, za što je predodređen, što ga ispunjava i vodi dok drugi slijepo prate sve stereotipe i pravila što ih je netko izrekao.
Stalno mi govore da ne idem u jezičnu školu. Ja sam uočio kako moja susjeda koja živi u Švicarskoj, koja je obrazovana i zna strane jezike, živi veoma lagodno. Vjerojatno je poslušala svoga Jonathana u sebi. Nije stvar u galebu koji izvodi trikove, u letu, nego pomicanju svojih granica sposobnosti i iskustva. On je podnosio iskušenja života, uspone, padove, slomljena krila… Pitanje je koliko je potrebno da se dajemo. Jonathan je oličenje osobe kakav bi čovjek trebao biti. Biti svoj, biti dobar, biti pravedan, biti uporan, ne vjerovati sterotipima i dopuštati da nam drugi kreiraju život. Treba praštati i ne mrziti one koji nisu kao ti. Treba prenositi svoje znanje i mudrost, ne ga sebično zadržati. To je dobrota. Jonathan je dobar. A ja? Ja sa svojih četrnaest godina mogu se truditi i biti najbolji ja, biti bolji nego jučer svaki dan popuniti učenjem i dobrotom dok tijelo ne zablista kao njegovo. Jonathan i ja smo slični jer sam ga otkrio.
--------------
ODRASTANJE
Može li
se na papir prenijeti nada nijemog neba,
zvuk
pokidanih žica povrijeđenih osjećaja,
jauk
prevarenog srca i oduzete snage djetinstva?
Može li se samo tako oprostiti s milošću majčine ljubavi
stiskom
uzdrhtale ruke i kratkim zagrljajem?
gledati u
neizvjesno prekoračivši prag rodne grude?
Može li
se sačuvati majčina suza na nemoćnim dlanovima
bez
iskrene zahvale, dok odrastam naglo u mladića?
obećanja.
Moja
čežnja savija grane prema gnijezdu koje smo
njegovali.
moje
mladosti
ili se
prepustiti nadolazećem maestralu neizvjesnosti?
nad mojom
sadašnjošću ispružila se duga kao pred
vratima
raja,
nad mojom
budućnošću uokviruju se razglednice
obavijene
paučinom.
da
zagrlim još jednom iskreno
svoju
staricu i kažem joj:
"Hvala ti, majko!
VEDRAN ŠIMUNAJ, 7.a
---------------------
JESENJE VEČE
Veče. Najljepši dio dana, kada sve miruje i kada se sve sprema na počinak. No, jesen toj večeri daje jednu posebnu notu. Kako bi shvatio o čemu govorim, moraš izaći van i doživjeti tu čaroliju boja i prirodnih promjena. Hodaš i gledaš. Nisi ni svjestan što vidiš. Vidiš posljednje zrake sunca kako nježno pozdravljaju stabla i travke koje se polagano njišu na vjetru, u nadi da će se sutra ponovno vidjeti. Sunce je izašlo, a čarolija se tek pojavljuje.
Tiho je. Nema svakodnevne buke. Čuješ šuškanje, šuškanje suhog lišća po kojem hodaš.Pogledaš okolo i ugledaš stabla. Izgleda tužno, zar ne? Polagano ostaje samo, nema više lišća koje je krasilo njegove grane. Grane su sada gole i smeđe, ali pogledaj je, ipak se nešto događa. Na najvišoj grani je gnijezdo. U njemu se odvijaju posljednje pripreme lastavica za odlazak. Izdrmala je granu na kojoj je njezino gnijezdo i sada onaj zadnji žuti list pada. Pada i okreće se, pokušava poslati posljednje pozdrave upućene svojoj grani. Pao je. Sada je i on dio prekrasnog pokrivača koji je na tlu. Taj pokrivač sačinjen je od prekrasnih boja. Žute, smeđe, narančaste...Udišeš zrak koji je lagan i pomalo hladan. Opustio si se, nisi li? Sada uživaš, više ne razmišljaš o svakodnevnim brigama. Shvatio si čaroliju oko kojoj pričam. Bitno je kada gledaš neke svakodnevne stvari da ih probaš shvatiti iz druge perspektive.
Leonarda Mužina, 7.c
---------------
ODNOS RODITELJA I DJECE
Udario me pubertet i ne znam što ću, to je poput neke bolesti. Događaju se razne promjene u mom životu: nitko me ne shvaća, svi su ljuti na mene, ja se ljutim na sve, itd. Sve je u sekundi postalo čudno. S roditeljima mi je najteže. Mama me sramoti pred svima i stalno se brine, a tata stalno prigovara i ništa mu ne odgovara. Jednostavno ću poludjeti! Imam osjećaj da se cijeli svijet okomio na mene.
Jednog poslijepodneva sam sjedio na krevetu u svojoj sobi i pokušavao smisliti rješenje kako da se vi počnemo slagati, prije nego u potpunosti poludim. Pomislio sam da jednostavno razgovaramo, ali to bi bilo previše dosadno i možda ne bismo razgovorom nigdje dogurali. Pokušao sam smisliti nešto originalno što još nitko nije pokušao, nekakvu ludu ideju koja bi samo meni mogla pasti na pamet (kako mi govori mama). Razmišljao sam i razmišljao, ali su mi na pamet padale ideje kao ispričati se ili poslušati sve što kažu. Ma to je suludo. Tko bi napravio nešto takvo. Trebao sam odmor od silnog razmišljanja pa sam sišao s kata i ugledao mami u tatu kako mirno razgovaraju. Odlučio sam im se pridružiti. Pomislio sam kako to ne može biti baš toliko loše.
Razgovarali smo dva sata i nekako se uspjeli dogovoriti. Zaključili smo da se razgovorom može sve riješiti. Tko bi rekao! Uživao sam u razgovoru i mislim da ću ga ponoviti.
Mario Trnčić, 8.a
-----------------------
Rudolf Perešin i
Domovinski rat
-------------------
Utihnula suza
Tišina vlada gradom.
Sjene lutaju tihim
mračnim ulicama.
Crna ptica gleda
svojim smrtnim okom.
U podrumu strah
kolo vodi.
Dijete tiho i mirno
čeka glas koji ga
može utješiti.
U mislima mu
samo demoni i utvare.
Majke i obitelji
nema.
Odjednom utihnula
suza niz vruće
lice krene.
Osta zapisana
crvenim slovima.
Petra Sporiš, 7.b
-----------------------------
JESEN
Jesen je žuto lišće
što šušti.
Jesen je tužna kiša
što pršti.
Jesen je radost
što pljušti.
Patricija Bilić, 6.a
-----------------------
BOŽIĆ
Božić je vrijeme veselja i dječjih želja,
Vrijeme darivanja i obiteljskog druženja.
U svakom je srcu toplije
i svak' se osjeća drukčije.
Lampice krase naš kraj,
Radost je stigla u naš zavičaj.
Djeca se raduju snijegu
i Božićnom veselju.
Želim kraj sebe uvijek imamo
drage nam ljude,
i da nam svaki Božić sretan bude!
Antea Marinov, 6.b
------------------------
Božić je vrijeme
Kad sreća sja.
Vrijeme je darivanja
i mirisa kolača.
Jelka sjaji i velike su
želje u dječjoj glavi.
Bože, radosti nam daj
da djeca na licu imaju sjaj.
Patricija Bilić, 6.b
-----------------
Studena, hladna veče,
U meni radost poteče.
Borak moj lijep sja,
u duši radosna sam sva.
Miris iz kuhinje budi mi nepce,
pa odmah pomislim na vrapce.
Jadni promrzli,
Za hranom bi tugovali.
Evo vam malo iz moje šake,
brže, brže, gladne su i mačke.
Daria Rotim, 6 .b.
-----------------------------
Božić je vrijeme došašća
djeca od Božića očekuju svašta .
Darovi ispunjaju dječji san
i jedva čekaju taj Božićni dan .
Kuću ispunjava sreća,
a kada mama ispeče kolače,
sreća je još veća.
Tia Tušek, 6.b
--------------------------------
Jedne je večeri pao snijeg.
Napokon se već zabijelio taj brijeg.
Grude posvuda lete po zraku.
Božićna svjetla svijetle u mraku.
U snijegu se vide samo šarene kape
i po tlu vesele dječje šake.
Tia Tušek 6.b
----------------------------------